Kada nam je do nečega jako stalo, potpuno je normalno imati tremu i razmišljati o tome što će drugi reći, kako će im se svidjeti naša ideja, projekt, naš nastup ili naš govor. Pozitivna trema i blaga nesigurnost oko mišljenja drugih i prihvaćanja onoga što im želimo ponuditi i predstaviti znače da nismo ravnodušni, da jako vjerujemo u ono što smo pripremili i silno želimo da i drugi u to povjeruju te nam služe kao dodatni poticaj da se potrudimo još više, pokazuju da smo ozbiljni i odgovorni.

Također je potpuno uobičajeno osjećati blaži strah ili nelagodu kada nam predstoji situacija u kojoj ćemo upoznati potpuno nove ljude, ljude koji o nama ne znaju apsolutno ništa i zbog toga se bojimo kakav ćemo prvi dojam ostaviti i hoćemo li nekom izjavom ili načinom ponašanja uništiti sve šanse za dobro i ugodno slaganje s tim ljudima. Neke su socijalna situacije izazovnije od drugih i svima zatitraju leptirići u želucu, srce brže zakuca, a dlanovi se možda oznoje kada se moramo suočiti s njima. Svejedno se na kraju najčešće s tom situacijom izborimo uspješno, dokažemo si još jednom da možemo više nego što mislimo i da je strah bio potpuno neopravdan.

No što ako smo osoba koju takve situacije potpuno izbezume, vuku i utapaju kao da smo u živom pijesku, natjeraju da se povučemo skroz u sebe i naposlijetku niti ne pokušamo izaći na kraj s njima? Ako smo osoba koja živi u sigurnom mjehuriću koji je sama napravila, prisiljena ogromnim strahovima od suočavanja s ljudima, komuniciranja, opterećena sigurnošću u to da će joj se svi smijati ako nešto kaže ili pokuša napraviti, da će baš sve uvijek poći po krivu?

Tada se vodi teška i iscrpljujuća borba sa socijalnom anksioznošću koja pozitivnu strepnju pretvara u crnu rupu bez dna u kojoj osoba guta sama sebe, svoje strahove i paniku i potpuno uobičajen i svakodnevan zadatak poput kupnje namirnica u dućanu ili vraćanja knjige u knjižnicu može biti težak i nesavladiv izazov. Neke je zadatke u tom slučaju lakše prepustiti drugima, nekoj osobi od povjerenja koja će to obaviti umjesto nas. Iako zvuči kao linija manjeg otpora, zapravo je i to već dobar prvi korak suočavanja sa svojim problemima i strahovima: pronaći jednu ili više osoba od povjerenja kojima možemo otkriti što nas muči, što proživljavamo, otvoriti im se bez straha koji inače imamo: straha da će nam se osoba smijati ili da ćemo zasigurno reći nešto pogrešno i osramotiti se u svakoj komunikacijskoj ili sličnoj socijalnoj situaciji koja nas zastrašuje. Veliki je pomak imati onda barem mali krug ljudi pred kojima nas nije strah, bez otvaranja toj sigurnoj skupini ljudi ne bismo mogli skupiti snage za iduće, puno zahtjevnije korake.

Naravno da je teško dati neki univerzalan savjet jer je svaki slučaj socijalne anksioznosti jedinstven, svaka osoba koja se bori s tim problemom jedinstvena je, drugačijih životnih okolnosti, drugačijih karakternih osobina, drugačijih okidača. Riječ stručnjaka i razgovor s njim ono je što može pružiti najprikladniju pomoć. No ono što bi doista moglo poslužiti kao prvi veći i ozbiljniji korak jest osvješćivanje činjenice da svaki pojedinac oko nas uvijek u fokusu ima sebe i svoje probleme i zapravo mu nije toliko bitno što mu netko drugi želi reći ili predstaviti, barem ne na način da to analizira još dugo nakon što se događaj kojega se osoba sa socijalnom anksioznošću jako boji odvio. Istina je da vrijeme doista sve briše i da su svi jako zaokupljeni sami sobom i svojim životom te da ne obraćaju toliko pozornosti na ponašanje i izjave drugih ljudi.

Čak i u situacijama u kojima se možda doista osramotimo, to tuđe opažanje naše pogreške ili neprikladnosti našega ponašanja trajat će vrlo kratko, tek onoliko koliko čovjek može odvratiti pažnju od svojih vlastitih misli i problema. I to doista može biti utješna misao i polazišna točka za suočavanje s demonima koji nas guše i priječe da živimo kvalitetno i potpuno, punim plućima. Kad osvijestimo da su naši postupci u središtu samo i jedino naših misli te da osoba pred kojom stojimo i pribojavamo se izustiti bilo što u strahu od sramoćenja vrlo vjerojatno ima jednake misli u svojoj glavi – hoće li se ona osramotiti pred nama ili još bolje – potpuno joj je svejedno što ćemo i kako reći jer su joj misli pune vlastitih problema i briga, lakše ćemo se odvažiti suočiti barem s kraćim komunikacijskim situacijama.

Svatko je centar svojega vlastitog svijeta i mi sami odlučujemo kako će izgledati taj naš svijet, hoćemo li ga gledati isključivo s negativne strane ili ga pak obojiti u (netoksično) vedrije i hrabrije boje.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Pixabay

Podijelite s prijateljima