Vrijeme mentalnog zdravlja ili vrijeme ZA mentalno zdravlje?

COVID-19 pandemija koja je započela kao mala iskra erupcije tada novog soja SARS virusa u gradu Wuhanu u središnjoj Kini krajem 2019. godine, neupitno je obilježila svijet na mnogo očiglednih načina postavši neka vrsta novog sunca oko kojeg se naši životi još uvijek vrte. Život nekih ljudi preokrenuo se postepeno tijekom dana i tjedana. Život ostalih doslovno je postavljen u nove okvire u danima, satima, minutama. Relativnost i sam pojam vremena, njegovo pomalo sveobvezno diktiranje svakodnevnog života ne samo ljudi nego i svih živih bića na zemlji, stavljeno je pod upitnik.

Što je vrijeme, kako ono određuje odnos prema radu i životu u svakoj drugoj domeni; što uistinu znači imati vremena, a što znači onaj trenutak kad nečije vrijeme stane; koliko vrijeme uistinu ima krucijalnu ulogu u životu pojedinca i cjelokupne vrste – neka su mala pitanja vjerojatno velikih odgovora.

Kako ne bi pretjerano ušli u filozofsku, fizičku te metafizičku tematiku i diskusiju vremena, za što je produktivnije otvoriti neku od knjiga briljantnog talijanskog fizičara Carla Rovellija, možda je potrebno samo se prvo zadržati na onome što u krug diskusije može uvesti bilo koga od nas. Što tebi znači vrijeme, koliko misliš da ga imaš i je li ti pandemija dala više ili manje vremena? I ono najbitnije, što je dobitak ili gubitak tog vremena učinilo za tebe i tvoje zdravlje?

 

26. ožujka 2020. godine uvedeno je prvo potpuno zatvaranje (engl. lockdown) pod zakonskom obavezom u kontekstu tada nekontroliranog širenja SARS-CoV-2 virusa unutar Ujedinjenog Kraljevstva. U danima prije kao i u danima nakon, jedan je veći broj britanske populacije izgubio posao. Nekima su poslodavci ponudili status privremenog neplaćenog odsustva, a vrlo veliki dio populacije postepeno je ušao u naviku rada od kuće. S druge strane, potražnja za esencijalnim radnicima (zdravstvenim te radnicima u esencijalnim uslugama/industrijama) dosegla je vrhunac, kako je to brojkama prenio Dom lordova britanskog parlamenta.¹ Vrijeme je za svakog pojedinca dobilo novo značenje, dovelo do preokreta u izgledu svakodnevnice i čovjekovih navika, a time indirektno utjecalo na zdravlje, kako fizičko, tako i mentalno.

 

U Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je i dalje financijski i gospodarski centralizirano oko nekoliko većih centara, prije svega Londona, potpuno je uobičajeno dostatan dio dana uložiti u putovanje do posla (engl. commuting).

Prosječan Britanac provede čak 492 dana tijekom života u tu svrhu, dok zadnja dostupna statistika iz 2019. godine pokazuje da je to godišnje skoro dan i pola više u usporedbi s prije 10 godina, prije svega unutar samog Londona i šire okolice koja mu gravitira.^2,3  Odgovor britanske populacije na oslobađanje znatne količine vremena koje se postiglo radom od kuće raznolik je, što je i za očekivati.

 

U slučaju jednog poznanika, 31-godišnjaka Felixa koji živi i radi u Londonu kao menadžer u izdavačkoj tvrtki, život tijekom pandemije bio je i ostao preporod za osobni i profesionalni razvoj. Ušteda vremena kojeg nije potrošio na svakodnevno putovanje do posla (iz suburbanog do centralnog Londona i natrag) otvorila mu je nove vidike i interese. Pronašao je više vremena za fizičke izazove (joga, trčanje), zdraviji i duži san, čitanje, socijaliziranje s ukućanima te rad u vrtu, što Felix smatra da je sve skupa imalo vrlo pozitivan efekt na stanje  uma. Dok je Felix dosta dobro znao podvući liniju između produktivnog rada i kvalitetnog odmora u vlastitom domu, takve granice nisu lake za postaviti, što je uz nepredvidiv utjecaj poslovno-obiteljskih konflikata jedan od razloga zašto se rad od kuće zamjera određenom broju ljudi.⁴

Pregledni članak objavljen u BMC Health časopisu u studenome 2020.  nastojao je istražiti koji utjecaj koji rad od kuće ima na mentalno zdravlje radnika.⁴  Članak ističe da je odnos rada i percipiranog utjecaja na mentalno zdravlje višefaktorski i mijenja se pod utjecajem radnog okoliša u domu, osjećaja potpore od strane poslodavca i socijalne povezanosti s ostalim zaposlenicima, kao i brojem radnih sata u tjednu. Autori navode kako su najpozitivnije promjene vezane za mentalno zdravlje prisutne u situaciji kada radnici dio tjedna rade od kuće, a dio na fizičkom radnom mjestu – tada ih to u velikoj mjeri čini manje pod stresom, manje su depresivni (u slučaju, doduše, gdje je samo osam sati na mjesec provedeno u radu od kuće), zadovoljniji su sveobuhvatnom kvalitetom života te manje umorni. Rezultate s pozitivnim učinkom na navedene varijable nisu iznjedrile sve studije dostupne na ovu temu i analizirane u članku te tako ostaje nejasno koje su uistinu prevladavajući utjecaji rada od kuće na mentalno zdravlje, ali i na fizičko. Potrebno još studija koje bi se fokusirale na ovu iznimno bitnu temu, s obzirom da će COVID-19 pandemija zasigurno biti bitan katalizator većih promjena po pitanju strukture i organizacije rada u budućnosti.

 

Potpuna zatvaranja na lokalnoj i državnoj razini u Ujedinjenom Kraljevstvu postala su glavni alat u borbi protiv pandemije od samog početka, za razliku od pristupa nekih drugih europskih država, uključujući Hrvatsku. Za pojedinca to je značilo znatno oslobađanje vremena od nekih potpuno jednostavnih aktivnosti koje nisu bile moguće niti legalne, poput odlaska u dućan, banku, kazalište ili kino, te druženje s obitelji i prijateljima.

„Višak vremena“ u nekim je dobnim i socijalnim skupinama imao potpuno drugi utjecaj nego na Felixa. O tome govori i zanimljiv članak objavljen u britanskom časopisu BMA u travnju 2020.⁵  Ljudi starije životne dobi najčešće se ističu kao skupina koju je COVID-19 pandemija vjerojatno najgore obilježila – s obzirom da u zapadnom svijetu ljudi te dobi često znaju živjeti sami, u ovom je spletu okolnosti to dovelo do povećanog rizika socijalne izolacije, kao i rizika brže kognitivne i fizičke deterioracije uslijed, primjerice, manjka prilike za razgovorom i tjelesnom aktivnošću, ističe spomenuti članak. Oslobađanje vremena tako na više načina, neke direktne i manje direktne, vodi do cijelog niza problema i situacija u koje mogu ući pojedinci i/ili određene skupine, što ostavlja bitan utisak na njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Primjerice, iz perspektive mladih ljudi, postoji više mogućnosti za već dosad uviđeni rizik  ovisnosti o videoigrama/internetu, ali i općenito nedostatne edukacije i socijalnog razvoja koji su nužni u tako ranoj i bitnoj dobi razvoja djece i adolescenata. U razgovoru s jednom zagrebačkom psihologicom koja se prije svega bavi savjetovanjem djece i mladih, pokazalo se da je interes za njezinim uslugama neopisivo (ali očekivano) porastao za vrijeme pandemije.

Iz perspektive ovisnika (o drogama, alkoholu te ostalim supstancama), povećan je rizik konzumiranja istih, pogoršavanja ovisnosti i/ili recidiva, a u slučaju populacije izložene obiteljskom nasilju, rizik takve nemilosrdne patnje nažalost je isto tako povećan.⁵ Višak vremena pa onda i povećani rizik socijalne izolacije također dijele pojedinci koji već boluju od mentalnih bolesti, kao i zatvorenici koji gube jedini oblika kontakta sa svojim voljenima.⁵

 

Zanimljiva je u ovom kontekstu, međutim, sljedeća činjenica. Godinu dana nakon početka pandemije, BMA časopis objavio je komentar Louisa Applebyja, britanskog psihijatra i voditelja britanskog strateškog programa za prevenciju samoubojstva, koji ističe kako zasad dostupna statistika ne pokazuje globalni porast broja samoubojstava tijekom pandemije, osim u izoliranom slučaju Japana, usprkos navodima medija koji agresivno prenose drugačije informacije.⁶  Autorovo je mišljenje kako je to prije svega pokazatelj socijalne koherentnosti i međusobne potpore pojedinaca u zajednicama koje su zasigurno prevladavale na početku pandemije, a koje se svakim novim izazovom zatvaranja društva sve više gube, što Appleby smatra da može vrlo lako izazvati porast globalnog broj suicida i samoranjavanja.

 

Razmišljanja o gore navedenom dovode do zaključka da je pitanje mentalnog zdravlja ili njegovog nedostatka povezano s ljudskim vrijednostima; mentalno zdravlje odnosno bolest čini se preslikom dublje tematike kolektivnog nastojanja da život pojedinca i ljudske vrste, kao i život čovjeku kognitivno inferiornih bića na planetu, učinimo viđenim, smislenijim i punijim. Kako li je jednostavno zaboraviti da ugroženo zdravlje, fizičko kao i mentalno, upravo proizlazi iz početnog mjesta nebrige, zanemarenosti i bespomoći.

 

U globalnoj priči pandemije tu su na taj način stradali esencijalni radnici, prije svega zdravstveni, koji su pokazali da imaju vremena brinuti o svima, a najmanje o sebi samima.

Čak i prije konzultiranja brojeva, u iščekivanju studija na ovu temu, na temelju viđenih i proživljenih iskustava, čini se vrlo izgledno da je odnos nedostatka vremena i mentalnog zdravlja radnika u zdravstvenim sustavima diljem svijeta obrnuto proporcionalan. U zadnjim je mjesecima u medijima i znanstvenom svijetu postala to sve važnija tema koja zaslužuje posebno vrijeme i mjesto diskusije. Kako napraviti vremena za mentalno zacjeljivanje i zdravlje zdravstvenih radnika koji su ispunjeni traumama poput onih viđenih samo u ratovima i ostavljeni s posljedicama istih na milost i brigu preopterećenim sustavima? Koje su dugoročne posljedice takvih iskustava za njih same, ali i za te iste sustave diljem svijeta koji o ovise o radnom duhu takvih radnika?

 

Koju god ulogu igrao itko od nas tijekom ovog uistinu nepredvidljivog razdoblja, i kako god doživjeli vrijeme darovano ili izgubljeno, čini se da smo kao svijet na jedan vrlo kratak trenutak uspjeli zastati i evaluirati životne prioritete. Otkrili smo kako nije zdravo niti nužno trčati kroz život kao da smo navijeni i automatizirani, nesvjesni vremenski iscrpljujućeg maratona koji je sam život. Otkrili smo da se sve može izokrenuti u djeliću tog isto vremena jer ono samo nije pod našom kontrolom. Isto tako, otkrili smo da smo više opterećeni tim kozmičkim, zadanim konceptom vremena nego što je to nekad potrebno. To isto ne znači da je svatko od nas stao i okrenuo svoje živote naglavačke. Izbor da to napravimo, doduše, ponuđen nam je.

 

Miroslav Krleža u jednom je svom romanu zabilježio sljedeće riječi koje se čine itekako relevantnima u ovakvim razmišljanjima: „Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao“.⁷  Razmišljati o istima, uzeti ih toliko u obzir i shvatiti doslovno, daje nam slobodu pronalaska svojeg životnog vremena, odnosno tempa. Svatko uostalom ima svoj unutarnji sat i svoje vrijeme koje istječe brzinom drugačijom od svake druge. Odabirom tempa dobivamo slobodu izbora odlučiti kad je vrijeme za rad na sebi, na svojem umu kao i tijelu jer oni ne rade nego sinergistički. Izbor mentalnog zdravlja i vrijeme dodijeljeno kako bi ga vratili ili očuvali nikad nije potrošeno, a malo je reći da je u potpunosti neophodno da budemo oni koji jesmo. A tada vrijeme, možemo se složiti, ima i više nego dovoljno smisla.

 

Literatura

1. House of Lords Library. In focus: NHS Staffing after COVID-19. Dostupno na: https://lordslibrary.parliament.uk/nhs-staffing-after-covid-19/. [Preuzeto 1. lipnja 2021.]
2. Trades Union Congress. Annual commuting time is up 21 hours compared to a decade ago, finds TUC. Dostupno na: https://www.tuc.org.uk/news/annual-commuting-time-21-hours-compared-decade-ago-finds-tuc. [Preuzeto 30. svibnja 2021.]
3. Llyods Banking Group. British workers spend 492 days of their lives travelling into work. Dostupno na: https://www.lloydsbankinggroup.com/media/press-releases/2019/lloyds-bank/british-workers-spend-492-days-of-their-lives-travelling-into-work.html [Preuzeto 8. lipnja 2021.].
4. Oakman J, Kinsman, N, Stuckey R, et al. A rapid review of mental and physical health effects of working at home: how do we optimise health? BMC Public Health.2020; 20(1825). Dostupno na: https://doi.org/10.1186/s12889-020-09875-z.
5. Douglas M, Katikireddi SV, Taulbut M, McKee M, McCartney G.  Mitigating the wider health effects of covid-19 pandemic response. BMJ. 2020; 369. Dostupno na: https://doi.org/10.1136/bmj.m1557
6. Appleby L. What has been the effect of covid-19 on suicide rates?  BMJ. 2021; 372(834). Dostupno na: https://doi.org/10.1136/bmj.n834
7. Krleža M. Na rubu pameti. Zagreb: Mozaik knjiga; 2021.

 

Napisala: Lucija Sironić

Fotografija: Unsplash