Zakonodavni i institucionalni okvir za razvoj društvenog poduzetništva- 1. dio

Iako je koncept društvenog poduzetništva, odnosno društvenih poduzeća, prvi put predstavljen u Italiji 1990. godine, trebalo je 15 godina lobiranja i zagovaranja da „Zakon o društvenim poduzećima“ doživi svoje prvo izdanje. Ono što prvo treba napomenuti vezano uz taj zakon je to što on ne definira društveno poduzeće kao pravni oblik djelovanja niti kao novi tip organizacije, već kao pravnu kategoriju, status koji mogu dobiti organizacije koje zadovoljavaju kriterije, bez obzira na registrirani pravni oblik. Teoretski to znači da društveno poduzeće, uz zadovoljavanje određenih kriterija, može biti bilo koja privatna organizacija navedena u 5. knjizi građanskog prava koji govori o radu (Book V of the Civil Code) – zadruga, trgovačko društvo ili neka organizacija civilnog društva (fondacija, udruženje građana, itd.). Do donošenja tog zakona, samo su se socijalne zadruge smatrale društvenim poduzećima (Petričević, 2012).

Definicija društvenog poduzetništva u Jugoistočnoj Europi

Područje Jugoistočne Europe definirano je sukladno programu South East Europe koji obuhvaća sljedeće zemlje: Albaniju, Austriju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Rumunjsku, Hrvatsku, Makedoniju, Grčku, Mađarsku, Srbiju, Kosovo, Crnu Goru, Slovačku, Sloveniju, Moldaviju, Italiju i Ukrajinu. Italija i Austrija među najstarijim su članicama Europske unije, dok su Slovenija i Mađarska postale članicama 2004. godine. Hrvatska u 2013. godini postaje punopravna članica, a Bosna i Hercegovina(BiH), Crna Gora, Makedonija te Srbija imaju status potencijalnih kandidatkinja za članstvo u EU. U BiH definicija društvenog poduzetništva pojavljuje se u 2 nacionalne strategije – Strategiji razvoja federacije BiH za razdoblje 2010. – 2020. i Strategiji socijalnog uključivanja BiH. Te strategije utvrđuju da društveno poduzetništvo „cilja k prepoznavanju socijalnog/društvenog problema i koristi poduzetničke principe kako bi se organiziralo, stvaralo i upravljalo poduzetničkim pothvatom koji bi realizirao socijalne/društvene promjene“.

Iako često društveni (socijalni) poduzetnici djeluju kroz neprofitne organizacije i građanska udruženja, mnogi su aktivni i u privatnom profitnom ili javnom sektoru. Glavni cilj društvenog (socijalnog) poduzetništva je da se poboljšaju socijalni/društveni ciljevi, što ne mora biti kompatibilno sa stvaranjem dobiti. U Srbiji se pojam društvenog poduzetništva do 2011. godine pojavljuje u 2 dokumenta – Strategiji razvoja općine Kruševac, te u članku 45. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Potonji društveno poduzeće definira kao privredno društvo koje se osniva za obavljanje djelatnosti koja je usmjerena na zadovoljavanje potreba osoba s invaliditetom i koje, nezavisno od ukupnog broja zaposlenih, zapošljava najmanje jednu osobu s invaliditetom.

U Hrvatskoj se pojmovno određenje društvenog poduzetništva navodi samo u Nacionalnoj strategiji za stvaranje poticajnog okruženja za djelovanje organizacija civilnog društva (za razdoblje 2007. – 2011.), iako ni u tom slučaju ne možemo govoriti o nacionalnoj definiciji. Nacionalna strategija definira okvir na sljedeći način: „Socijalno ili neprofitno poduzetništvo javlja se u različitim oblicima i kroz različite subjekte stjecanja dohotka nastojeći istovremeno ostvariti ekonomske, socijalne i ekološke učinke“. Prema definiciji, svako poduzetništvo želi stvaranje nove vrijednosti, dakle dohotka. Nova vrijednost može se očitovati i kroz socijalne ciljeve, kao što su održivost neprofitne organizacije, stvaranje novih radnih mjesta, zapošljavanje marginaliziranih skupina i sl. No, pored dodane socijalne vrijednosti, osnovna razlika između profitnog i neprofitnog poduzetništva je u načinu raspodjele dohotka.

U Sloveniji novi zakon o društvenom poduzetništvu definira društveno poduzetništvo kao trajno obavljanje gospodarske djelatnosti pod posebnim uvjetima zapošljavanja, pri čemu ostvarivanje profita nije jedini i najvažniji cilj. Zakon također opisuje kako društveno poduzetništvo „jača socijalnu solidarnost i koheziju, potiče sudjelovanje i volonterstvo, jača sposobnost inovativnih pristupa društva u rješavanju društvenih, gospodarskih, ekoloških i drugih problema, osigurava dodatnu ponudu proizvoda i usluga koji su u javnom interesu, razvija nove mogućnosti zapošljavanja, osigurava dodatna radna mjesta i društvenu integraciju, kao i strukovnu reintegraciju najranjivijih skupina na tržištu rada“.

Talijanski zakon o društvenim poduzećima definira društveno poduzeće kao „privatni subjekt koji proizvodi ili pruža usluge opće društvene korisnosti za interes zajednice, a ne za profit.“ Zakon dodatno propisuje i kriterije za društvena poduzeća: trebaju biti privatne organizacije, a minimalno 70% proizvoda ili usluga koje obavljaju trebaju se odnositi na socijalne usluge, itd. (Petričević, 2012).

Iako u Mađarskoj ne postoji jasna definicija unutar zakonodavnog ili strateškog okvira, neki istraživači – u širem smislu – društvena poduzeća podrazumijevaju kao „različite tipove organizacija koje djeluju za opće dobro te putem poslovanja ostvaruju dugoročnu financijsku stabilnost/samoodrživost“ (Horvath, 2010).

Nedavno usvojena Nacionalna strategija zapošljavanja i razvoja ljudskih resursa (2012. – 2015.) u Crnoj Gori govori kako društveno poduzetništvo pridonosi „otvaranju alternativnih novih radnih mjesta i to posebno za one koji su pripadnici najranjivijih skupina stanovništva.“ Također, definira da „društveno poduzetništvo pomaže u smanjenju siromaštva kroz iskorištavanje potencijala“, te se „sve više smatra kao alternativno i inovativno sredstvo za promoviranje društvenog uključivanja i aktiviranja najranjivijih skupina stanovništva“ (Petričević, 2012).

Makedonija tek u nekoliko istraživačkih dokumenata daje okvir za definiranje društvenog poduzetništva, dok ni u jednom strateškom ili zakonskom dokumentu društveno poduzetništvo nije definirano.

Na Kosovu je pojam društvenog poduzetništva uglavnom nepoznat javnosti. Čak ni nevladine organizacije, koje svakodnevno rješavaju probleme nelikvidnosti i manjka financijskih sredstava, nisu uvidjele potencijal u društvenom poduzetništvu (Varga i Villanyi, 2011).

Lako je uočiti da se kroz sve definicije zapravo provlači isti sustav vrijednosti te da sve definicije ističu društvene, ekološke i ekonomske ciljeve kao smjernice djelovanja društvenih poduzeća. U tom kontekstu, okvir za djelovanje društvenih poduzeća u Jugoistočnoj Europi općenito se ne razlikuje od okvira djelovanja društvenih poduzeća u ostatku svijeta (Petričević, 2012).

 

tekst preuzet u potpunosti  iz diplomskog rada: Martin Gepert: Društveno poduzetništvo i poduzetnički plan na primjeru proizvodnje aronije: Međimursko veleučilište u Čakovcu 2017. godina

Fotografija: Pixabay