Zakonodavni okvir socijalnog poduzetništva

U Republici Hrvatskoj ne postoji poseban zakon kojim se uređuje socijalno poduzetništvo, ali je obavljanje socijalno poduzetničkih aktivnosti regulirano sljedećim zakonima: Zakon o udrugama (NN 88/01, 11/02), Zakon o zadrugama (NN 36/95, 67/01, 12/02), Zakon o zakladama i fondacijama (NN 36/95, 64/01), Zakon o ustanovama (NN 76/93, 29/97, 47/99, 35/08), Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva 2006.- 2011. (Pavković, 2018:25 prema Perčin, 2011).

S obzirom na to kako u Republici Hrvatskoj nema zasebnog pravnog oblika za obavljanje društveno-poduzetničkih aktivnosti i primjerenog zakona koji uređuje to područje, ostaje nejasnim kako će se pojedini kriteriji doneseni u Strategiji razumjeti. Osobito ako se u obzir uzme kontekst već postojećih i važećih zakona, koji s kriterijima najčešće nisu u suglasju (Šimleša, Bušljeta Tonković, Puđak, 2016: 281).

U Republici Hrvatskoj mnoga poduzeća koja rješavaju društvenu problematiku, bila ona profitna ili neprofitna, smatraju se socijalnim (društvenim) poduzećima i kao takva imaju priliku sudjelovati u stvaranju boljeg svijeta. A zbog nepostojanja regulatornog okvira javlja se problematika u zakonodavnom dijelu.

U Republici Hrvatskoj se u okviru socijalnog poduzetništva najčešće spominju neprofitne organizacije, posebno zadruge i udruge koje djeluju za dobrobit zajednice.
Važni dionici u razvoju sektora društvenog poduzetništva su Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja u sklopu kojeg djeluje Uprava za poduzetništvo i obrt i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike koje značajno djeluju na području socijalnog zapošljavanja te koji je inicijator procesa izrade Strategije razvoja društvenog
poduzetništva (Igrec, 2014: 27).

Navedeni dionici smatraju se važnom karikom u razvoju socijalnog poduzetništva jer ili donose zakone/propise ili omogućavaju kroz različite poticaje jednostavniji rad udruga te bržu i kvalitetniju provedbu projekata kao i mogućnost
financiranja/sufinanciranja projekata ključnih za socijalni razvoj zajednice.
Bitno je navesti kako je u početnim fazama realizacije socijalnog poduzetništva pogodnija organizacija posredstvom udruga, dok su za razvijene oblike socijalnog poduzetništva primjerenija trgovačka društva.

Izbor oblika prvenstveno ovisi o vrsti socijalnih ciljeva i o rokovima u kojima će se pojedini projekti i/ili programi socijalnog poduzetništva realizirati (Zrilić, Širola, 2014: 66).

Tekst preuzet: V. Šimunić Rod, B. Bursać, K. Vreš: Socijalno poduzetništvo kao izazov društvenih promjena: analiza socijalnog poduzetništva na primjerima iz prakse; Obrazovanje za poduzetništvo – E4E : znanstveno stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo , Vol. 11 No. 1, 2021.

Fotografija: Unsplash