Žalovanje

Žalovanje je normalan, zdrav proces prorađivanja gubitka (smrti bliske osobe, nestanka, prestanka odnosa i sl.) s ciljem prorađivanja i usklađivanja unutarnjeg i vanjskog stanja s novonastalom realnošću. Intenzitet tugovanja ovisi o vrsti odnosa i stupnju bliskosti, a način i duljina žalovanja su individualni.
Kod nekih ljudi proces žalovanja može početi neposredno nakon gubitka, preuranjeno (npr. kad obitelj zna da će bolesni član umrijeti) i odgođeno.

Prorađivanje znači proživljavanje boli i frustracije koju gubitak neminovno donosi i dolaženje u kontakt s prazninom koja nastaje gubitkom. Žalovanje završava onda kada prisjećajući se gubitka osoba osjeća malo ili nimalo boli, kad nauči živjeti s gubitkom, kad prestane živjeti u prošlosti i uspijeva živjeti u sadašnjosti sa svojim bližnjima, koji su tu.
Nerealno je očekivati da itko nakon gubitka nastavi živjet kao što je živio prije. Sjećanja na gubitak i dugo nakon žalovanja mogu izazivati čežnju, tugu, ljutnju… Prihvaćanjem realnosti i nastavljanjem života u sadašnjosti osoba si daje priliku za ispunjeniji život, gubitku usprkos.

Mogući tjelesni simptomi prisutni kod žalovanja su:

• iscrpljenost
• problemi sa spavanje/nesanica
• lupanje srca
• stezanje u grlu
• teškoće pri gutanju
• drhtavica
• čvor u želucu
• mučnina
• glavobolja
• probadanje u prsima
• gubitak teka
• osjećaj nedostatka zraka
• mutan vid
• bol u leđima
• pretjerana osjetljivost na zvukove
• valovi vrućine
• drugo

Kod osobe koja žaluje mogu biti prisutni samo neki ili pak svi navedeni simptomi. Osoba može neutješno i ničim izazvana početi plakati, uzdisati izgubljena pogleda, zazivati osobu koju je izgubila, žaliti se na samoću i istovremeno izražavati želju da bude sama, biti rastresena i zaboravljiva, nezainteresirana za svakodnevne aktivnosti ili pak kompulzivno raditi bez prestanka.

Proces žalovanja obično završava u vremenu do dvije godine nakon gubitka, kad osoba nauči živjeti s gubitkom, vrati se takozvanom normalnom životu. Žalovanje je vrlo individualno osobno iskustvo. Neki ljudi kroz proces žalovanja prođu brže, a ponekad se dogodi da se osoba na nekoj fazi zadrži dulje.

U početnoj fazi javljaju se šok, nevjerica, negiranje gubitka. Nakon toga slijedi faza tuge. Nakon tuge (i naizmjence s njom) mogu uslijediti ljutnja i ogorčenje, protest protiv doživljenog. U ovoj se fazi ožalošćeni često propituje „zašto“.  Ljutnja može biti usmjerena prema sebi, prema osobi koje nema ili prema okolini. Ljutnja prema sebi može se manifestirati autodestruktivnim ponašanjima, u vidu anksioznosti, napada panike, prekomjernog pijenja i sl. U trećoj fazi ožalošćeni uviđa gubitak ali ga još odbija prihvatiti. Slijedi ga depresivna faza koja može potrajati. Ožalošćena osoba prepušta se tjeskobi. Peta je faza prihvaćanja gubitka.

Gubici su dio života, neizbježni su. Važno je naučiti nositi se s njima i dopustiti si prolazak kroz sve faze žalovanja. Izbjegavanje toga može odvesti u bolest (najčešće depresiju), prolaženjem pak dajemo priliku životu. Neproživljene faze žalovanja mogu ostaviti posljedice i na naše bližnje. Trauma se može prenijeti na njih, opteretiti ih tamnom sjenom obiteljske prošlosti. Novim generacijama može otežati ostvarivanje zdravih emocionalnih veza, može se realizirati kao pretjerana reaktivnost/preosjetljivost  odnosno manja otpornost na stres. Prelazak traume s generacije na generaciju može se odvijati na mnogim razinama. U svakom slučaju prorađivanje traume u jednoj generaciju omogućuje zdraviji početak novim generacijama.

U svojoj knjizi „Put suza“ Jorge Bucay, psihoterapeut i pisac, govori o 10 zapovijedi žalovanja (tugovanja):

1. DOPUŠTENJE ZA BOL
   Treba si dopustiti osjetiti bol, osjećati se loše, potrebito, ranjivo… Ne osuđivati se zbog toga.
2. POVJERENJE
   Treba imati vjere u sebe, da možemo uspjeti prebroditi taj teški period. Sjetiti se kako smo i prije doživljavali i rješavali teške situacije, imali teških trenutaka, oporavljali se. Trebamo biti strpljivi sa sobom, poštovati svoj ritam zacjeljivanja i imati povjerenja u svoje snage.
3. OTVORENOST
   Gubitak često doživljavamo poput zatvorenih vrata, onih kroz koja više nećemo proći. No, ostanemo li gledati u ta, zatvorena vrata, možda previdimo druga koja su još uvijek otvorena i koja nam pružaju mogućnost da prolaskom kroz njih doživimo nešto novo, drugačije, lijepo.
4. PRIHVAĆANJE
   Stvarnost koja je tu moramo prihvatiti ma koliko teško to bilo. Moramo naprijed, nema puta prema natrag.
5. POVEZANOST SA ŽIVOTOM
   Život ide dalje. Ne trebamo se zauvijek odreći lijepih stvari u životu, ljudi, odnosa, aktivnosti u kojima smo uživali prije gubitka.
6. ZAHVALNOST
   U periodu nakon gubitka to može biti izuzetno zahtjevno no, i tada bismo trebali pronaći u sebi zahvalnost za ono što imamo, što nismo izgubili. Posebno za članove obitelji, prijatelje i sve druge koji su još uvijek uz nas, kao podrška i pomoć.
7. DOPUŠTENJE ZA ŽIVOTNE RADOSTI
   Važno je dopustiti si osjećati se dobro, bez grižnje savjesti. Život ide dalje, a život su i radosti i tuge, lijepi i teški trenuci. U redu je nasmijati se s prijateljima, poslušati glazbu koju volimo, napraviti nešto lijepo za sebe i slično.
8. UČENJE
   Između ostaloga žalovati znači naučiti živjeti bez nekoga ili nečega, na drugačiji način. Donositi odluke koje prije nismo, raditi poslove koje je do tada obavljala druga osoba, organizirati svoje vrijeme na drugačiji način, na neki način to znači naučiti prigrliti „novi“ život.
9. STAV PREMA SMRTI
   Smrt je dio života. O njoj svatko ima svoj stav o smrti i svaki je u redu. Ne treba se zamarati time što drugi misle, važno je da smo sa sobom u miru, što god i kako god mislili.
10. PODIJELITI SVOJE ISKUSTVO
    Kad s drugima podijelimo svoje iskustvo dajemo im dragocjenu pomoć, olakšavamo njihov put, olakšavajući tako i svoj.

Antonija Pleša
Projekt “Riječi koje liječe”

Photos courtesy of Pixabay