Zašto ljudi jadikuju?

Vrlo je vjerojatno da ste u određenim trenucima osjetili potrebu pojadati se drugima, a sigurno ste slušali i druge kako pričaju o svojoj boli, bolestima, tuzi i neprilikama. Postoje također ljudi koji naizgled ne znaju pričati o ničem drugom nego o vlastitoj nesreći. Jadikovanje može biti pokazatelj više stvari, pozitivnih i negativnih.

Ponajprije, to je NAČIN VENTILACIJE (iznošenje onog što nam „leži na duši“). Ljudi su društvena bića i u našoj je prirodi da (više ili manje) dijelimo svoja iskustva s drugima. To ima smisla jer nije dobro za psihičko zdravlje sve zadržavati u sebi. Bitno je znati, da razgovorom o svojim problemima onda kad ih imamo i osjećamo, pomalo smanjujemo njihovu težinu. Ponekad je dovoljno samo iznijeti svoje probleme drugoj osobi da bi nam postalo malo bolje. Sve je lakše izdržati kad imamo nekoga uz sebe i kad nas taj netko pozorno sluša, razumije, pruža ljubav, podršku, nadu, savjet…

S druge strane, pričanje o svojoj boli i bolestima onda kad smo zdravi ili kad se barem dobro osjećamo, nije baš korisno. Život nam donosi puno izazova, tako da je vrijeme kad je sve u redu doista dragocijeno i poželjno je usmjeravati se na ono pozitivno umjesto na nešto negativno. Međutim, bitno je da druge upoznamo sa svojim (lošim) stanjem, da bi bolje razumjeli naše mogućnosti i granice te da bi nam tako možda mogli bolje pomoći. U tom pogledu jadikovanje može biti i diskretan POZIV U POMOĆ. U suprotnom možda druga osoba neće htjeti nametati svoju pomoć (da slučajno ne pošalje krivu poruku), a slabija osoba bi se nastavila mučiti.

Svakako nije uvijek jednostavno razumjeti tuđe jadanje, još je teže ako je to konstanta u nečijem životu. Možda je u pitanju teži problem psihološke prirode kad (točno?) procijenite da druga osoba pretjeruje u svom jadikovanju. U takvom slučaju, moguće da je osoba koja jadikuje zapravo duboko ušla u ULOGU ŽRTVE. Neumorno ponavljanje istog i negativnog kad „donekle sve štima“ ili je tu neku činjenicu nemoguće promijeniti, štetno je za osobu koja se žali jednako kao i za slušatelja okruženog tom negativnošću.

 

Kako prepoznati osobu u ulozi žrtve?

U nastavku su karakteristike osoba koje sebe doživljavaju kao žrtvu općenito u životu (tendencija u gotovo u svakoj situaciji), a ne samo vezano uz određeni incident.

Možda ste doživjeli da osoba koja na ovaj ili onaj način ukazuje na to koliko je jadna (bilo da se žali na bol, bolest, svoj život, druge ljude, sustav…), začudo ne prihvaća vaše savjete i pomoć već nastavlja jadikovati po svom. Moguće da je uvjerena da poduzima sve u svojoj moći i da je savršena upravo takva kakva je. U takvom životu uvijek nešto nedostaje, a drugima je uvijek bolje i lako ih je kritizirati. Popraćena ogromnim osjećajem bespomoćnosti, promjena u očima te osobe je teška i nedostižna. No gledano izvana, lako je zaključiti da zapravo bježi od odgovornosti za svoje stanje. Kad očito odbacuje ili ignorira svoje resurse, vrlo vjerojatno niti ne želi promjenu, jer promjene su za nju (naravno iz iskustva) strašne. Kad nas život dovoljno puta razočara, lakše je trpiti poznatu bol nego boriti se za nešto bolje. Većina ljudi nema puno strpljenja i nakon nekog vremena odustaje od takvih osoba, odnosno počninje pristupati sa kritikom i negativnim stavom prema „žrtvi“ koja time samo sve dublje ulazi u istu ulogu. To postaje začarani krug.

Kako nastaje uloga žrtve?

Iako se na prvi pogled čini kao da se radi o osobi koja gleda samo na negativnu stranu i tako možda bespotrebno laže sebe i druge, u pozadini toga ipak stoji zaista teško (i ne samo jedno) iskustvo koje je dovelo do takvog doživljaja sebe pa i obrasca ponašanja.

Važno je imati na umu da različiti ljudi različito reagiraju. Netko će na jedno iskustvo odmahnuti rukom, dok bi druge moglo to isto iskustvo slomiti. Veliku ulogu pritom imaju naša prethodna iskustva, dob, zdravlje, karakter, vrijednosti, snovi, financijski i socijalni status, socijalna podrška i sve što nas čini onakvima kakvi jesmo…

Doživimo li snažnu emocionalnu bol, bilo da je u pitanju izdaja povjerenja ili ozbiljnije zlostavljanje s kojim se samostalno nosimo, trauma koja se pritom možda javlja može itekako obilježiti čovjeka i približiti ga ulozi žrtve. Ponavljaju li se slična iskustva, još je veća vjerojatnost da će se čovjek s vremenom uvjeriti da mu je sudbina biti žrtva. Djeca su pritom u najvećem riziku zbog nerazvijenosti operacija mišljenja, a ujedno nas naša najranija iskustva najviše oblikuju. Zbog srama ta uloga može ostati desetljećima gotovo neprimjetna, sve dok osoba u ulozi žrtve ne počne otvoreno jadikovati.

Nadalje, sam manjak samopouzdanja nas može dovesti do toga da zanemarujemo svoje želje i ciljeve radi drugih. Mentalitet žrtve tako nastaje kad osoba ne poštuje vlastite potrebe i granice te pronađe sebe u požrtvovnosti. Zadnje na što možemo posumnjati je da se radi o osobi koja uživa u tome da krivi druge za svoje probleme, da budi u njima osjećaj krivnje i da manipulira.

Dakle, u pitanju su najčešće idealisti koji očekuju da život i ljudi budu pravedni. U ulogu žrtve najlakše upadaju oni koji ne znaju izraziti svoju ljutnju te stoga trpe i prihvaćaju sve što im život servira. Posljedica toga je da sažaljevaju sami sebe te na taj način još više ruše svoje samopouzdanje, gomilaju frustracije, tugu… nesvjesno i ljutnju, ljubomoru, zamjerke… a sve to na kraju uglavnom „ispucaju“ po sebi ukoliko se ne izjadaju drugima.

Najviše od svega, potrebna im je ljubav i podrška, naizgled za trenutne probleme, no nesvjesno tim putem pokušavaju izliječiti i stare, teške duševne rane…

Imate li sada više razumijevanja za jadikovanje?

 

Napisala: Lidija Kramar

Slika: Pixabay