Zašto ljudi viču?

„Jednom je jedan stari profesor, zatekao svoje učenike kako se žestoko prepiru i viču jedni na druge. Njegovim ulaskom u učionicu rasprava je utihnula, a on je iskoristio priliku da ih pouči jednu važnu životnu lekciju. Upitao ih je: – “Zašto ljudi viču kad su ljuti?”

Učenici su malo razmišljali a onda jedan reče: – “Zato što izgube strpljenje – to je razlog”.
“Ali, zašto bi vikao ako je osoba pokraj tebe?” – upita učitelj. “Zar nije moguće govoriti tiho i lagano?” Učenici su još neko vrijeme nudili odgovore, ali se ni jedan nije dopao učitelju.
Na kraju im je objasnio: – “Kada se osobe  svađaju, njihova se srca jako udalje… Zato moraju vikati  jedna na drugu, kako bi njihov glas premostio nastalu udaljenost i kako bi se mogle čuti. Što se  ljudi više ljute, moraju glasnije vikati,  jer je udaljenost među njima sve veća. Zatim je učitelj pitao: – “Što se dogodi kada se dvije osobe vole? Ne viču jedna  na drugu, već govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su sasvim blizu a udaljenost među njima je sasvim mala. A što se dogodi kad se osobe zaljube? Ne govore…Samo šapuću. Na kraju više ne trebaju ni šapat. Samo se gledaju…i to je sve.“

Bruno Ferrero

 *************************************************************************************************

Moj pogled na ovu priču:

Što smo si više „dalji“ u nama bitnim odnosima, to se više osjećamo bespomoćno, mislimo kako ne možemo utjecati na drugoga jer mu nismo važni te primjećujemo da drugi nije onakav kakav mi želimo da bude. Istovremeno, vjerujemo da mi moramo/imamo pravo/dužni smo drugoga uvjeriti/promijeniti/natjerati da bude onakav i misli onako kako mi mislimo da je ispravno.

Što smo mi takvim ponašanjem u tom odnosu stavili na prvo mjesto?

Odgovor je – borbu za moći.

Često kada među nama nema povezanosti, tražimo osjećaj poštovanja, prihvaćanja, uvažavanja – kako bismo na neki način nadoknadili osjećaj manjka ljubavi, povezanosti i pripadanja.

Znači li to da ako se drugi ponaša drugačije nego što bismo se mi u određenoj situaciji, da nas ne voli/poštuje? Je li moguće da možda u ovom trenutku imamo različite želje koje teže usklađujemo – jer jesmo različiti, jer različito mislimo i osjećamo?

Kada vjerujemo da je nama i drugome na prvom mjestu naš odnos, tada uglavnom nemamo potrebu vikati – jer nam je cilj zajednički, jer idemo u istom smjeru i želimo zadržati odnos kvalitetnim i stabilnim.

Ne kažem da konflikt nije dobar, mislim da je potrebno puuuuno razgovarati u odnosima! Ali, konflikt kao iznošenje vlastitog stajališta i pokušaj utjecaja na drugoga može se odviti i bez vikanja, uz asertivno iznošenje vlastitih misli i osjećaja.

Također, naglasila bih da često vičemo u odnosima koji su nam važniji jer mislimo da te ljude moramo i možemo mijenjati da bi bili onakvi kakvi nama trebaju… S obzirom na to da to nije moguće i da će se oni promijeniti ako procijene da to za njih ima smisla, ono što možemo je na brojne načine pokazati nekome da nam je važan i obrazložiti mu svoje gledište onoga što nama predstavlja problem u odnosu! To možemo učiniti ponašanjima koja nisu agresivna ili destruktivna po mene i moj odnos s drugim. Naime, iako vjerujemo/naučili smo da ćemo do nekoga doprijeti jedino vikanjem, važno je da znamo da uvijek o drugoj osobi ovisi hoće li i kako će primiti našu poruku, sluša li nas, želi li raditi na sebi i na odnosu, je li joj trenutno važno to što joj imamo za reći i slično.

A kada se međusobno naučimo slušati, prilagođavati, razumjeti te kada težimo istom cilju i stavljamo odnos na prvo mjesto – istina je da često riječi nisu ni potrebne…

Napisala: Lucija Hajduković

Slika preuzeta s: Pixabay