Zašto pišem?

Pokušat ću vam dočarati koji je osjećaj za mene pisati. Kolika je to ljubav za mene: oslobađajuća. Na primjer, ljubav prema i od roditelja je bezuvjetna, a može imati i notu obveze, želimo opravdati njihova očekivanja, čeznemo za njihovim priznanjem, uvažavamo savjete, učenja, dobivamo mnogobrojnu podršku, ali i (ne)razumijevanja. Muško – ženska ljubav može biti predivna, jaka, sudbodnosna, ali na žalost nije lišena prkosa, odmjeravanja snaga i niskih strasti.

Ljubav prema i od bake i djedova te dida i nona je najčišća ljubav ikad doživljena. Jedina ljubav za koju nisam strepila, koju sam samo davala i dobivala u savršenom spokoju je u zagrljaju moje bake. Ta je ljubav samo postojala, nonšalantna, očaravajuća, a tako jednostavna. Kao sunce na nebu. Ne očekujemo, ne tražimo, ne zamjeramo, ne inatimo se, ne želimo priznanje, ne patimo, ne bojimo se da će nam okrenuti leđa. Samo dišemo u tom blagom platonskom zagrljaju, lišenog svih svjetovnih gadosti.

To je za mene pisanje, iskonsko dječje veselje. Ne interesira me tko će što reći, jedino tada se istinski ne brinem, tada sam ja – ona prava ja – snažna, hrabra, duševno ispunjena, eterična. I mogu ići sama na kraj svijeta, vođena magijom tog čistog, ispravnog osjećaja jer znam da radim dobro.

Ⓜ️