Zašto smo prestali vjerovati u snove?

Kada imamo šest, sedam ili osam godina i netko nas pita što želimo biti kad odrastemo, sa svakim što kreativnijim i ambicioznijim odgovorom nastaje sve veće oduševljenje sugovornika. Astronaut, liječnica, slikarica, mačevalac, forenzičar, privatna detektivka… Mogućnosti je bezbroj i sve se čine vjerojatnima i dostižnima. Život je pred nama, potencijali samo čekaju da ih se otkrije i razvije, a poticaji iz okoline također su ohrabrujući i motivirajući. No kada godine krenu prolaziti, počinju se smanjivati i naša vjera u sebe i entuzijazam ljudi koji nas okružuju. Više nismo sigurni u to da doista možemo sve što poželimo i da granice ne postoje, da naši uspjesi i postignuća sežu onoliko daleko koliko mi to sami želimo i odredimo.

Odlučimo se u nekom trenutku za neki smjer za koji mislimo da je ispravan za naš život i slijedimo ga jer se sve manje usudimo sanjati i željeti ono što smo željeli kada smo bili djeca. Nesputani financijskim činjenicama, društvenim pravilima i očekivanjima, svime onime što našu viziju onoga što želimo pretvara u nemoguću, neostvarivu i neekonomičnu. Svoje želje više ne oblikujemo prema onome što nam govori naše srce, već prema onome što će nam donijeti sigurniji i stabilniji život.

Prekretnice poput izbora srednje škole ili fakulteta odvijaju se u dobi koja je još uvijek prerana za potpunu sigurnost i odlučnost oko toga što želimo za ostatak svojega života. I sama činjenica da ono za što se odlučimo mora biti naš konačni put zapravo je potpuno netočna, ali se u njezinu neistinitost usuđuju vjerovati samo oni koje drugi smatraju hrabrima. Ili ludima i nepromišljenima. A u kojemu smo to trenu prestali biti hrabri, prestali biti ona djeca koja vjeruju u to da mogu biti i glumica i astronautkinja i baletan i kuhar?

Snovi su tu da se sanjaju, ali i da se ostvaruju, u svakom trenutku života. Naša budućnost nije određena zvanjem koje smo stekli srednjom školom ili fakultetom, određena je onime što stvarno osjećamo kao naš pravi put, što nas duboko u nama pokreće, vuče i zove da se odvažimo i pokušamo. Možemo si darovati barem taj pokušaj, početi od nečega manjega ako se ne usudimo odmah zakoračiti velikim i radikalnim koracima. Makar taj pokušaj bio neuspješan, bit će bolji od cjeloživotne borbe s pitanjima „Što ako?“ i „Što bi bilo da sam se odvažio?“.

Dugujemo tu odvažnost onom djetetu koje smo bili prije, onome koje nije znalo kako funkcionira svijet, plaćanje računa, odnosi s kolegama na poslu, odgovornost stvaranja sigurnog života za sebe i svoju obitelj. Znalo je samo da želi ostvariti svoje snove. Znalo je tako malo, a opet tako puno, tako esencijalno, iskreno i samouvjereno.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash