Iskustvo koje imamo i iskustvo naših majki i baka je neprocjenjivo za naše kćeri. Naravno, svako doba nosi svoje uloge i teret. Tako dok sam bila mlada majka imala sam puno veselja oko moje bebice, ali obveza koje su mi često stvarale stres: posao, kuhanje, čišćenje, financije, škola, vrtić. Nažalost, upravo su te obveze postale moj prioritet u životu i lagano i neprimjetno sam potisnula ono zadovoljstvo koje su mi pružala djeca i muž.

Vrlo brzo su moje kćeri odrasle i promijenile se: postale su zrelije i obrazovanije. Često su mislile da su i pametnije. A ja? Ja sam i dalje bila okupirana svojim poslom, svojim obvezama kao nečim važnim, nešto što se mora. S godinama sam postala opterećenija i tražila sam svoj mir. Najčešće bih gledala nešto na tv-u što bi me opuštalo. Jesam li bila sebična? Zapravo nisam ni o čemu htjela razmišljati niti se zamarati. Bila sam uvjerena da sam „savršeno“ zrela osoba, puna nekog životnog iskustva. Upravo me je takav stav činio isključivom osobom za druge ljude koji su me okruživali. A tko su ti ljudi oko mene? Moj suprug, moje kćeri, roditelji. Izgubila sam odnos s njima i imala sam opravdanje, koje je glasilo: ali oni su krivi, ne ja.

 Kako sam ih izgubila? Naravno da su bili uvijek oko mene, ali sam izgubila odnos s njima.

Jednom sam dobila zlatni savjeti od prijatelja da stavim na papir pet stvari koje su mi u životu bitne i da ih poredam po važnosti. Na prvom mjestu bio mi je brak, tj. odnos sa suprugom, a potom odnos s djecom. Ostali prioriteti su se s vremenom mijenjali ovisno o okolnostima u životu. Srećom shvatila sam tada da imam obitelj kojoj pripadam i da imam djecu kojima sam primjer. Međutim, kakav sam ja davala primjer ako mi je posao uzimao većinu vremena, a nakon toga sam bila uvjerena da nisam sposobna za ništa više osim opuštanja.

Morala sam se osvijestiti i potruditi. Počela s kuhanjem njihovih najdražih jela, zapitkivanjem kako bih pokazala da me zaista zanima ono što rade, njihovi problemi, ali govorila sam i o svojim problemima, dijelila sam svoje planove. I stalno sam imala na umu da sam PRIMJER. Zato sam na papir stavila što želim za svoju djecu npr. kakvu mladost da prožive, kakve prijatelje da biraju, kakve muževe da prihvate, kakve žene da budu, kakve majke i na kraju kakvi primjeri da budu svojoj djeci.

Neke gene nasljeđujemo od svojih roditelja, a neke stvari i navike stječemo odgojem i iskustvom. Razmišljala sam upravo o tome koje kvalitete sam naslijedila kao i što sam naučila u životu jer su to stvari koje ću ja prenijeti svojoj djeci i nisam bila zadovoljna.

Prvi i važni korak je bio da sam odlučila provoditi više vremena sa svojim suprugom: svaki dan šećemo, prepričavamo dan, planiramo, smijemo se s djecom.

Drugo: htjela sam da izgledaju ženstveno: posjećujem frizerke, naučila sam zadnje trendove u make-up, obnovila sam garderobu.

Treće: našla sam hobi, imam svoje vrijeme i slikam u akrilu. Nikad nisam pokazivala umjetničke sklonosti pa sam htjela pokazati da moje kćeri mogu postići baš sve što požele. Jednu sliku sam čak i prodala!

Četvrto: htjela sam biti mudrija pa sam istraživala na internetu koje bih savjete svojoj djeci mogla dati. Njima je to puno značilo. Bila sam im potpora u svemu.

Na kraju, počela sam razmišljati, dok još imam vremena, i kakva baka želim biti svojim unucima. Želim imati neograničeno vrijeme za njih (jer će njihovi roditelji biti zaokupljeni „životnim“ stvarima): otići s njima u kino, organizirati izlet, upoznati njihove prijatelje, osmisliti male projekte sadnje, čišćenja doma. Želim im pripremati šarene kolače pa već dvadeset godina svake nedjelje pravim kolač koji moja obitelj voli. Želim im pričati o svom životu i jednostavno im biti primjer.

Napisala: Anita Dakić

Fotografija: Unsplash

Podijelite s prijateljima